Amin mela lle...=)

Jednom u zemlji daleko, daleko u vremenu davno zaboravljenom mi smo bili prijatelji...i naš je smijeh odjekivao dolinama bez kraja i sretni smo bili...

...sada smo samo srušeni snovi davno zaboravljenih trenutaka koje smo sa toliko sreće dijelili...

...a ja, ja sam sada sretnija i slobodnija nego ikad :)

...pisala sam ovaj blog godinu i mjesec dana, napisala sam 87 postova ne uključujući ovaj sad i neću više pisati
...ne planiram mistificirati svoje povlačenje jednostavno mi se više ne da
...cijela poanta ovoga je bila da mogu pisati, a da nitko ne zna tko sam i o čemu pišem, to se davno izgubilo pa neću više pisati, postalo je glupo
...blog neću obrisati samo zato što mi se sviđaju neki postovi koje sam napisala, kao uspomena, a nekad sam i znala nešto dobro napisati
...vas malo što vas imam u linkovima i dalje ću vas čitati
..posebno tebe Ach :) na tebe sam se navukla
...sad ću se malo (napokon) posvetiti učenju za faks i tako
...a između svega i dalje ću čekati dan kad ću napokon odrasti

...još čekam...

......live long and prosper

ljudi su divna bića i navodno je čovjek vrhunac naše civilizacije, ali majke mi kako mi možemo biti odvratni. po tome zaista jesmo posebni. nema te životinje koja može biti toliko odvratna, gnjusna kao čovjek. i sad ne govorim o našoj okrutnosti i tome, nego o čistoj FIZIČKOJ odvratnosti. sad sam se vozila u tramvaju prepunom ljudi i neka ženska i frajer su tolko smrdilo da to nije bilo humano. čim se ušla u tramvaj oči su me zapekle, a naleti smrada su bili tolko snažni da sam se naježila. sva sreća da sam stajala do prozora. al ovo nije bio samo smrad, ovo je bilo daleko više od toga. ovo je bilo tolko strašno da bi radije gurnula nekome glavu pod smrdljivi pazuh nego još jednom ovo proživjela. to je još normalan smrad, al ovo danas...to je više od smrada. preodvratno. i meni je tako žao takvih ljudi, ne u smislu da ih gledam s visoka, jednostavno mi je to tužno i baš se pitam kaj nitko nema pomoći tim ljudima. kako si ljudi to dopuste. baš smo gnjusna prljava bića. još bi rekla da živimo u srednjem vijeku pa da se ne možemo prati, ali danas nema šta nema za pranje, lickanje, šminkanje. uskoro će izmisliti (ako već nisu) male viklere za stidne dlake. i uz sve te pizdarije, mi SMRDIMO gore od 100 ucrvanih, mrtvih živina na hrpi. pa sve da nemam ni kune, skočila bi u Savu i tamo se oprala pa makar šugu pobrala. još uvijek osjetim taj miris i svake 3 sek mi se želudac temeljito okrene. inače nisam gadljiva, al ovo me danas tako izbacilo iz takta da nemam više riječi. jednostavno prestrašno nešto! a što je najgore, odmah iza moje šestice išla je prazna jedanastica, šmuc:(


a sad o nečem malo vedrijem:) hm recimo vedrijem, u svakom slučaju nema veze sa smradom:)
sve što sam ja ikad htjela od života je da budem sretna. i naravno, svaka zdrava osoba to želi. samo moj problem je što nisam baš sasvim zdrava. moja sreća čudno funkcionira. ja nikad nisam tužna, a u isto vrijeme nikad nisam potpuno sretna. uvijek kad se posvađamo ja si mislim " ja zaista jesam sretna i kolko god u ovom trenu bila tužna, ja ću uvijek biti sretna. samo zato što mi JESMO!" i zbog ničega više. zbog toga sam uvijek sretna, a zbog toga sam upravo najviše tužna. i ne znam kad sam sretna kad sam tužna. i sad imam osjećaj da više nikad neću biti potpuno sretna. i to je tako glupo od mene jer nemam razloga za to. mislim imam, ali nije to toliko velik problem. ali stvar je u tome da je to meni NAJVEĆI problem koji može postojati.

ja se ne brinem za sebe u smislu da mi je najvažnije moje postojanje. ne bojim se toliko smrti i prestanka svog postojanja. kad razmišljam o tome ne osjećam neki strah zbog toga što će doći. dok kad samo na jednu sekundu pomislim da bi netko koga volim mogao umrijeti, toga se užasavam najviše na svijetu. jer ja postojim samo kroz one koje volim i nikako drugačije. sama po sebi ja nisam dok nemam one koje volim. ljudi koje volim čine moje postojanje. moja bolest meni ne bi uništila život i ja bi normalno nastavila živjeti. samo da su oni koje volim dobro.

i nijedan dan nije prošao da se barem jednom nisam toga sjetila. i nijedan dan mi se nije dogodio da nisam poželjela nestati, samo nestati, izbrisati sve, vratiti vrijeme, učiniti bilo što samo da to promijenim. i gotovo nijednu noć nisam zaspala a da ne pomislim na to. nije stvar u tuzi. stvar u nečemu što ne mogu do kraja objasniti. stvar je u tome da je moje postojanje bolesno a ja ne mogu ništa. i činjenica bi sad istog trena bez razmišljanja dala cijeli svoj život samo da to promijenim...i dalje ništa ne mijenja. zauvijek je jedna jako strašna riječ. i ta će riječ trajati sve dok ja trajem. i svaki dan ja ću minimalno jednom pomisliti na to i poželjeti nestati, poželjeti to promijeniti. i što god radila jedan najsitniji dio mog uma će misliti na to. i toliko se bojim. i toliko se trudim da se ne bojim, ali i dalje se užasavam i ne znam kako da to zaustavim. strah od toga me toliko paralizira da ne mogu živjeti. da nekad jednostavno stanem i ne živim više. jer jedna jedina sekunda pomisli na to me zamrzne u vremenu i prostoru. i ja više nisam. i svaki dan kad pomislim na to moj organizam doživi restart sustava. ja stanem i stojim i stojim i stojim...i zamrznuta sam zauvijek. a to mi se dogodi barem dva puta dnevno. dva puta dnevno ja se ugasim a da nitko nije spremio podatke o onome što sam radila do tada. i to me čini tako očajnom. jer ne mogu to promijeniti.

i ja jesam sretna jer ipak imam ono najvažnije. ali cijena moje sreće napaćuje se svaki dan kad se ugasim. i ja jesam sretna, ali cijena moje sreće u trenucima kad na papiru vidim 5-12% jednostavno je prestrašna.

još uvijek čekam kad ću odrasti...

totalno me sinoć zaintrigirala jedna činjenica. zašto se ljudi zaboga boje miševa? to su mala, jadna bića koja kad bi ih mogli uloviti bi ih jednim potezom noge mogli ubiti, a toliko svi skviče kad ih vide. imamo miša u kuhinji, barem mislimo da je jednina, a možda ima i neku svoju obitelj. uglavnom sere po cijeloj kuhinji i ujutro kad se probudim vidim pun stol malih mišijih govana. osobno nemam ništa protiv njega, a možda je i ona. ali jučer sam intenzivno razmišljala o temi miševa, lol:) ja nedužna sam htjela pojesti malo torte i uputila se u kuhinju i oba puta me miš uplašio i odustala sam od cijele ideje torte. prvi put ga nisam vidjela samo sam čula šuškanje, ali drugi put kad sam upalila svjetlo baš se šetuckao po stolu. a ja ko zadnji debil vrisnula i pobjegla skvičeći u drugu sobu. poslije sam se tako smijala sama sebi. a što je najbolje ja se opće ne bojim miševa, čak su mi simpa. a jadni se mišek vrlo vjerojatno više uplašio mene nego ja njega. ja se bojim samo kukaca, sve ostale životinje ovoga svijeta su mojih prijatelji:) i tako razmišljajući o tome zašto sam se ja zaboga uplašila miša, sam zaključila da je to samo zato što je na mom teritoriju. aha, kakav moćan zaključak:) serem, to sam tek sad izmislila. pojma nemam zaš sam vrisnula, ali isto tako nemam pojma zaš se uplašim kad mi čovjek pokraj mene kaže " sad ću te uplašiti, nemoj vrištati" i ja što napravim...vrisnem. tu sam pak stvarno došla do zaključka. slabi su mi živci i to zbog prehrane. ne jedem dovoljno i ne jedem kako spada pa se zato i svega bojim. a i onda kad želim jesti, miš osvaja:))

uživam ja tako prije sat, dva gledajući moj najdraži Uvod u anatomiju kad usrana nova kao i uvijek ubaci blok reklama od 32544 sati. i bila neka debilna reklama za mršavljenje, neki jogurt, šta ti ja znam. uglavnom ženska staje na vagu i počne vrištati kak je debela. ne moram ni napomenuti da izgleda kao da je u zadnjem stadiju anoreksije. ali ona ima problema s kilama. željno isčekujem dan kad će doći jedna takva reklama o mršavljenju, a kad ono na ekranu debela, masna žena, sve se mast cijedi s nje, ona razvaljuje vagu dok staje na nju...e živim za takav dan. da vidim nekog neprivlačnog na reklami. da češće rade takve reklame ljudi bi možda više kupovali te beskorisne pizdarije. barem ja. da vidim takvu reklamu odmah bi kupila to, pa makar to bio i Vitaseng za poboljšavanje spolne moći:))

iskreno, sad pišem post jer gubim vrijeme namjerno. učim za prijemni. pišem si neš. i stvarno mi se ne da više. boli me ruka. u manje od dana i pol sam ispisala 22 strane velike bilježnice. moram priznati da sam jako ponosna na sebe. skužila sam da u biti obožavam raditi samo mi je najteže početi.

danas sam na radiju čula za volonterski centar zagreb i baš možda odem. tj. ziher ću otići. uvijek sam htjela biti korisna:)

vječnost je tako smješna ideja malih ljudi. na ovome svijetu nema vječnosti niti će je ikad biti. barem ne sa mojeg stajališta. koje je da je vječnost ono što dolazi poslije ovoga života. ljudi obično vječnim nazivaju ovaj svijet i svoje živote što je sasvim razumljivo. netko tko ovaj život gleda kao jedini i treba tako razmišljati. budući da ja ovaj život smatram samo pripremom za drugi život, vječnost u današnjem svijetu mi je smješna. ljudi također vječno vole nazivati stvari poput ljubavi ili prijateljstva što je također smiješno. jer takva " vječnost" obično potraje jako kratko i onda ljudi bezveze budu razočarani. ovdje nema vječnosti, postoji samo do kraja života što je ništa u usporedbi s pravom idejom i definicijom vječnosti.

ja se pitam zašto je tako malo ljudi u braku sretno. žalosno je da su sretni ljudi u braku postali iznimka, pa gotovo da su izumrli. sad je normalno da se nakon godinu, dvije ili čak nakon mjesec, dva traži rastava. i tako po par puta u životu. dok na kraju osoba ne ostane sama i iskorištena bez prave osobe koja bi se brinula za nju i s kojom bi provela stare dane. obično gledam parove na cesti i uvijek se pitam koliko su zaista sretni, koliko se zaista vole i koliko su se puta tako posvađali, koliko je on puta nju rasplakao, a koliko je puta ona njega povrijedila. gotovo sam 100% sigurna da bezbroj. mene bi zaista veselilo kad bi postojao takav par koji bi se zaista SAMO volio. bez svađanja, suza ili tuče. ali što je najžalosnije takav par ne bi nikad uspio. ne mogu ljudi a da se ne posvađaju. i dalje mi ne ide u glavu zašto je to tako. zašto ljudi traže svađu čak i onda kad je nema na vidiku. zar zato da bi se poslije pomirili i shvatili koliko se vole. to mi je nekako sumnjivo, ne vjerujem da bi samo zbog toga plaćali tako visoku cijenu. ja mislim da je to jednostavno autodestruktivnost. kad ljubav pobjegne ili kad nestane zamjeni se sa svađom zato što je i svađa reakcija, pa makar bila negativna. kad ljudi dignu ruke od svoje veze ili braka onda počnu svakodnevne svađe u nadi da će vidjeti neku brigu ili emocionalnu rekaciju u očima drugoga. nažalost to se rijetko događa jer se onda došlo već do te mjere da nijednu stranu nije više briga. trpe se a da ni sami ne znaju zašto. negdje duboko u sebi se još vole, ali su tu ljubav tako duboko potisnuli da više ne može van.

i opet se vraćam na vječnost. i ja iako sam rekla da ne vjerujem u vječnost na ovome svijetu volim neke stvari nazivati vječnima. to ne valja. ništa nije vječno. sve što sada imam može u jednom jedinom trenutku nestati u nepovrat. sve što sam mislila da je moje i da će zauvijek trajati može u manje od pola sekunde prestati postojati. i sad se ja pitam što da radim? da naravno ja živim i ne razmišljam često o tome, ovo je malo iznimka danas. odnedavno se kad ovako sjetim kako mi se svijet praktički srušio u pola sata. to nikako nije bilo lijepo. pa se još i onda izgubila moja ideja o vječnosti.

my point being...tj. pitanje koje mene muči...kad se točno ljudi prestanu truditi i počnu nezainteresirano buljiti u drugu stranu potpuno prazni?

hormoni divljaju. imam promjene raspoloženja svake 3 sekunde. malo sam sretna, malo sam tužna

malo gladna, malo sita. malo mi se plače a malo imam divne planove za budućnost. kad se zbroji

i oduzme, jadno se osjećam. ponajviše fizički. ne želim da me itko dira, mislim na fizički dodir, baš

sam nekako ne znam. odbojno mi je. smeta mi to trenutno. a smeta mi još par toga. ljudi oko mene

koji su plitki, pokvareni, osvetoljubivi i prepotentni. nitko živ nema nimalo poniznosti u sebi. kako je to

žalosno. gledano mojim očima naravno. to je baš jadno. da svi vide druge, a sebe odbijaju. smetaju

mi prijatelji koji me navodno znaju,a ne znaju ništa o meni. uvijek se trebam pretvarati jer će me

samo onda voljeti. kad sam ono što jesam onda nisam dovoljno dobra. kako je to jadno. i od njih a i

od mene. jadna sam. jadni su i svi oko mene. jadno mi je cijelo društvo, cijela moja usrana generacija

zaista jadno. da me "prijatelji" ne mogu nasmijati, samo naljutiti ili rastužiti. oni su jadni što su takvi

ja sam jadna što im dam. a veliki li je broj mojih prijatelja. da nemam sve prste desne ruke mogla

bih ih nabrojati. jadno je. sve je namješteno i sve je lažno. svi se samo lažno smiju, a u sebi umiru i

raspadaju se. bitno da izvana šminkica sve skriva. ali što ostaje kad se skinu tone pudera. samo jadno

jadno ostaje. svi se skrivaju i bježe, prave se da ovo je život koji su odabrali. da baš. jadno

u mojim očima osoba nije odrasla dok emocionlano ne sazrije. i kad ćeš ti srećo moja moći doći do

druge osobe i pogledati ju u oči i reći joj da je voliš onda ću te možda prepoznati kao pojednica. do

tad si samo još jedna jadna mala ovca u krdu potpunih imbecila. ja vas ne osuđujem. ja samo mislim

u krajnoj liniji mene briga kako vodite svoje živote. vaši su. nikoga ne osuđujem, samo mislim

nitko se ne mora slagati s onim što ja kažem i mislim. ali onda pustite mene da živim. onda ni vi meni

nemate nikakvo pravo suditi. o tome kakva sam ja ili kako se ponašam. ja sam kakva jesam. i tu je

kraj svake daljne eventulane rasprave. moja veza je moja, moj život je moj i sve što radim i kako

radim pripada meni. na temelju površnih pogleda i riječi koje s pola uha slušate o meni ništa nećete

saznati. ja se ne skrivam pod lažnim osmjesima ili pod tonom pudera. kad sam loše na meni se tovidi.

ja kad govorim, kad dišem i kad postojim dajem sebe na uvid vama, drugima. samo treba gledati

ništa više od gledanja. ja sam iskrena i ne skrivam se. ja kažem što mislim kada to mislim. ja griješim

i nije mi više neugodno reći da sam pogriješila. NE VIDIŠ ME!!! zato svoje jadno malo usrano

osuđivanje zadrži za nekoga tko će biti voljan trpiti tvoja sranja i pubertetske ispade!

Znate onaj osjećaj kad vidite nekoga ili nešto i pomislite "joj da ja to bar sad moje". Kad vidite lijepu curu s dobrim dupetom i baš bi vi sad htjeli takvo super dupe, ili prezgodnog dečka koji je obučen baš onako kako bi vi htjeli da vaš dečko bude i poželite vi jednog plavog snažnog dečka da vas tako grli. E a što bi bilo da taj trenutak može postati stvarnost? Što bi vi željeli biti kada bi ste moglo birati? I ne mislim sad ovo kao da sam nezadovoljna nego kao čistu igru mašte...

Ja bih htjela biti visoka i mršava i jako jako bih htjela da znam plesati i pjevati ili svirati neki instrument. Htjela bih biti bilo kako umjetnički nadarena jer sad totalno nisam, a umjetnost u bilo kojem obliku jednostavno obožavam. Htjela bi imati brata, ili braću i to starije od sebe. Da me paze i da idu tući dečke koji su me povrijedili:) Htjela bih biti uspješna i htjela bih se baviti nečim što bi me ispunjavalo. Htjela bih imati tu jednu stvar koju bih toliko voljela da bi to postalo pokretač onoga što jesam. Htjela bih se ne bojati, ne bojati živjeti i ne bojati se učiniti ono što želim. Htjela bih se baviti padobranstvom i htjela bih obojati kosu u neku ludu boju, a ne sjediti doma i sanjati o tome. Kao malo mutavo dijete. Htjela bih imati velikog snažnog dečka koji bi me uvijek branio i držao kao kap vode na dlanu. Htjela bih imati prijatelje koji će me nasmijavati i činiti sretnom. Htjela bih znati jako puno jezika, barem 5. I iako ja to mogu, sposobna sam naučiti i sad toliko jezika ja se bojim. Pojma nemam čega. Htjela bih živjeti, ali najviše od svega bih htjela kad nešto zamislim da to i napravim.

A što imam? :)

Imam nisku plavu curicu koja očajnički želi biti umjetnička dušica, a jasno joj je da se s time moraš roditi. Imam curu koja je jedino dijete i koju nitko nije branio dok je bila dijete, a ni sad kad je već velika. Imam curu koja se uvijek sama morala braniti i učiti kako živjeti. Imam mršavog čupavog dečka koji sve svoje probleme prevladava čitajući knjige. Imam curu koja i dalje ima istu boju kose i koja se vrlo vjerojatno nikad neće baviti padobranstvom ili naučiti 5 jezika. I imam curu koja ima smisla za ritam koliko i slon u jagodama.

A što sam dobila od toga? :)

Dobila sam curu koja izgleda kao mali anđeo sve dok ne progovori. Dobila sam curu koja ubije u pojam jednom riječju. Dobila sam malu tempiranu bombicu koja je u većini slučajeva bistra i brza na jeziku i ubitačno sarkastična. Dobila sam curu koja se zna brinuti za sebe.

A što tu sad nije dobro?

To što bi ta cura htjela da se brinu za nju. A ne da se zbog njene "reputacije" kao sposobne i organizirane osobe ponekad zaboravi da i ona ima osjećaje. Ona bi samo htjela princa koji bi ju čuvao i mazio i pazio i ubijao zmajeve za nju. Nekad bi samo htjela pustiti druge da ju vode, a da ona ne mora misliti kako ni zašto.

Jesam sretna?

Jesam. Kad se sve zbroji i oduzme, sretna sam. I iako nije svijet kakav bih ja htjela, dobar je:) Moj čupavi dečko me čuva i brine se za mene na svoj posebni način. I ja sam mu zahvalna na tome i volim ga zbog toga.

E pa u čemu je konačno problem?

Danas jednostavno nisam zadovoljna koncepcijom svijeta oko sebe niti samom idejom ljudi oko sebe. Ali to je samo danas. Nisam zadovoljna jer nije kako sam ja htjela i koliko god se puta opekla ja ću i dalje htjeti da bude onakako kako sam ja zamislila. Jebiga. Idealist. Ili idiot. Kako vam drago.

Dobro, jel barem jednom možeš preuzeti inicijativu?? Zašto ja moram živjeti ne znajući da će se nešto dogoditi bez da ja to iniciram. A ne mogu. Jer ne znam. Ne znam hoćeš li se ti ikad sjetiti ili hoćeš li se ikad trgnuti i učiniti nešto. Ja želim znati da ćeš me nazvati i reći idemo u kino ili na picu ili nekam van a da ja to nisam prva započela. Ako želim da me se nečim iznenadi, moram ti prvo reći. Znaš dragi onda se gubi smisao iznenađenja. Želim da se jednom zauzmeš za mene, da me jednom obraniš, da jednom kažeš nešto za mene...samo da vidim da si živ...

Jel to tako teško??????
Popizdit ću više... nemaš pojma koliko me to ljuti i frustrira...i počelo mi se opet nakupljati

...ne da mi se smišljati naslove za postove...to mi nikad nije išlo kak spada
...a danas mi se bome ne da pisati ni smisleni post zato ću malo nabacati neke rečenice bez reda
...pojma nemam zaš sam promijenila dizajn...ljubičasta nije moja boja i išla mi je nekako na živce
...opet sam lijeni smrad i umjesto da radim nešto korisno ja gubim vrijeme na kompu
...kad sam već kod toga, ne podnosim ovaj komp, stalno mi se bloka
...naporno mi je kad ljudima moram jednu stvar 1000 puta ponoviti, a oni me jednostavno ne čuju. a lijepo zamolim ali neee
...jede mi se nešto fino, a ne znam kaj bi to moglo biti
...ušla sam u neku fazu i stalno mi se jebe, ko mali napaljeni zeko sam. mom dečku ne smeta:)
...ima hrpa toga što bi željela, a ne mogu imati
...opet nemam love i želim nekome glavu zbog toga odgristi
...moram si naći haljinu za maturalnu što mi diže tlak jer ja sam onaj tip žene koji prezire bilokakve vrste šopinga
...jede mi se sladoled već danima, a nikako da si ga odem kupiti
...što vi mislite o imenu Slaven? :)
...ne kužim zašto ljudi moraju biti tako prepotentni
...i nije mi jasno zašto se dečki uvijek moraju razmahivati kurčevima
...iritira me kad se ne pametni ljudi prave da su pametni...skoči mi tlak na to, ali eto u zadnje vrijeme ih neš manje vrijeđam. tj jednu osobu posebno. ne da imam neš protiv njega, ali eto nekak me iritira.
...sjetila sam se maloprije kaj mi je dečko jednom rekao dok smo ležali u krevetu...rekao mi je da čak i da ostanem trudna da to ne bi bilo tako loše. ne znam jel to iskreno mislio ali onda je to baš bilo lijepo za čuti
...i ne ne želim ostati trudna, bar ne još 5 godina
...ustvari mi se nije pisao post samo sam htjela čuti zvuk tipki...imam jako duge notke i zvuk koji proizvode dok pišem mi je predobar
...skužila sam da kad sam sretna da rijeđe pišem postove. nije ni čudo da su svi pisci depresivci. čast iznimkama
...i tako...dosadno mi je malo i tako sam lijena i niš mi se ne da, a pogotovo ići u školu
...to bi bilo sve što sam htjela reći
...eh i da, nije mi jasno zašto cure koje imaju anoreksiju i bulimiju to zovu mia i anna. to je ko da ja imam tumor na mozgu i da ga nazovem đurda. zašto tepati nečem groznom?

ajde mičem se...=)

A svašta ljudi moji...prestrašno je kako ima ograničenih osoba. Ja ih ne osuđujem(valjda), samo me zanima kako se to dogodi...svatko ima svoja ograničenja, ja sam ograničena u pun kurac toga ali mislim da sam toga svjesna. Mislim da vidim sebe i kako se ponašam i mislim da većinu stvari u životu radim svjesno. Oke nekad se vučem na hormone i pms...ali da budem iskrena to je čišto sranje. Jednostavno si dopustim 2 dana kad hodam po svijetu i svima želim glavu odgristi, a poslije samo kažem sorry nisam ja kriva, pms:) Mogu ja bez beda pms pod kontrolom držati ali nekad mi se neće. Osim toga kad muškarci tolko toga pripisuju tim hormonima, eto im onda, nek se pate malo:) I uz tu iznimku mislim da vidim samu sebe. I iako mi se zna dogoditi da zaboravim pogledati na svoje ponašanje, vidim se kad tad i bude me sram, bude mi krivo ili bude mi neugodno. Koliko me pamćenje služi, a u mojim godinama me odlično služi mislim da uvijek priznam da sam u krivu ako sam u krivu, i da mi nije neugodno reći pogriješila sam. Druga stvar što mi je to teško izreći, te same riječi ali kažem ih i mislim ih. To je više nego što će neke osobe cijeli život postići. Ako ćemo kranje derati po istini mislim za sebe da sam natprosječno inteligentna i mislim da ću neke stvari shvatiti prije od ostatka ljudi s kojima se družim, i da nekad se previše busam u prsa i dajem si više zasluga nego što bi trebala ali jebiga trudim se da budem što realnija prema sebi a i prema drugima. Istina je da dosta ekipe gledam s viskoka ali to je samo zato što zaista ne mogu ozbiljno shvatiti osobu koja sluša Luku Nižetića i ima rozu majcu. Oke možda sam u krivu, ali stvarno ne mislim da takva osoba ima sposobnost apstraktnog mišljenja. I da smatram da su moji prijatelji ograničeni ali isto tako prihvaćam činjenicu da oni isto za mene misle. Pa šta sad, svi imamo nešto što netko drugi ne voli. Neki manje, neki više a neki sve...lol:)
Sve mogu priznati...i da sam aždaja i da sam malo pushy i da se derem često i da sam dominatna i da želim da sve bude po mom ali neću priznati da sam drama queen. Ono što mene muči itekako je stvarno. Sve da to ne postoji u stvarnome svijetu, ako samo postoji u mojoj glavi i ako mi zadaje bol, onda je stvarno da ne može biti stvarnije i nije dramljenje. I zato ako netko misli da pretjerujem neka slobodno prošeće dalje od mene. Mene neće nitko osuđivati, bar ne ako ja mogu imati neki utjecaj na to. Ima dosta toga što ne volim na sebi i u sebi ali kad se gledam u globali mislim za sebe da sam divna osoba puna pažnje i ljubavi i volim sebe kakva jesam. Mislim da jesam posebna i žao mi je što neki ljudi to gledaju kao umišljenost, ja to zovem svijest o sebi. Ja se time ne razmećem, ja to ne spominjem. Sad to pišem jer mogu ali inače nikad tako ne govorim o sebi.
Želim da se po mojem ponašanju vidi da sam posebna. I želim da se trudi oko mene. Ja sam se trudila oko svake svoje ljubavi i oko svakog svog prijateljstva i samo sam zauzvrat tražila isto to. Ali jebeš to nema toga. Nisam više mala curica koja vjeruje u vječnu ljubav. Ono što si sam priskrbiš to je MOŽDA tvoje, ali čak ni onda. I neću taj uloženi trud dobiti nazad znam. Takav trud mogu dobiti samo od osobe kojoj je dovoljno stalo do mene. A takvih nema puno. Ustvari ima samo jedna. Taj trud mi vraća samo jedna osoba koja mi znači svijet. Povrat truda ne tražim zato da bi nešto dokazala ili da bi brojala i ocijenjivala ljubav, tražim to samo zato jer želim vidjeti da je nekome dovoljno stalo. Ja ću se usuditi reći da to nije sebično, nego sasvim normalno. Svi to želimo. Da volimo i da nas vole zauzvrat. Kako onda to nije sebično ali ovo što ja tražim je? Mislim svašta.
Da oke ja sam princeza koja traži zamisli malo ljubavi koja nije materijalna ali jebiga, ja ću i dalje biti princeza zato što zaslužujem da se tako prema meni ponaša. Molim lijepo ne svi naravno, to ni ne želim ali da oni ljudi kojima sam dala svoje provjerenje i ljubav. Ako su oni moji prinčevi onda ja želim biti njihova princeza. I samo i isključivo zbog toga ja čujem uvrede na svoj račun kako sam umišljena, bahata, razmažena, nezahvalana..bla bla bla...yea rajt...ne dira me. Ima još tolko puta u životu kad ću to čuti ali baš me briga. Osoba koju ja volim i koja voli mene zna da ja nisam takva. Pa neka svijet misli najgore o meni, ja ću znati da moja ljubav zna pravu istinu. A vi svi me možete poljubiti u moje kraljevsko dupe:)